ivan bosiljcic pismo majci
PISMO MAJCI Jesi l' živa, staričice moja? Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje. Nek uvečer nad kolibom tvojom Ona čudna svetlost sja i dalje. Pišu mi da viđaju te često zbog mene veoma zabrinutu i da ideš svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu. U sutonu plavom da te često uvek isto priviđenje muči: kako su u krčmi finski nož u srce mi zaboli u tuči. Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe. Tako ipak propio se nisam da bih umro ne videvši tebe. Kao nekad, i sada sam nežan, i srce mi živi samo snom, da što pri pobegnem od jada i vratim se u naš niski dom. Vratiću se kad u našem vrtu rašire se grane pune cveta. Samo nemoj da u ranu zoru budiš me kao pre osam leta. Nemoj budit' odsanjane snove, nek' miruje ono čega ne bi: odveć rano zamoren životom, samo čemer osjećam u sebi. I ne uči da se molim. Pusti! Nema više vraćanja ka starom. Ti jedina uteha si moja, svetlo što mi sija istim žarom. Umiri se! Nemoj da te često viđaju onako zabrinutu, i ne idi svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu.
